Umetnost zvana Prijateljstvo
Treba biti talentovan da pronađeš prave prijatelje... Nekad je to bilo mnogo lakše, danas teško, preteško! Gotovo nemoguće...Ponekad mi se čini da sam tu, i više nego talentovana. Imam dve savršeno nesavršene najbolje drugarice ( kao što sam navela u prethodnom tekstu. ) ... Kad bi nas posmatrao neko sa strane, pomislio bi "Kako su uopšte izdržale zajedno jedan sat?" A kamoli dve godine. Evo, na primer, moja mala M., kada biste je samo posmatrali, onako sa strane, nikada ne biste rekli da ta devojka misli ozbiljno. Uvek je tu da smisli "sprdnju", kako bi ona to rekla, uvek ima "genijalan" plan zabave, i naravno, nezaobilazno hejtuje sve sponzorušice, slatke male "Vatre žive",i njihove cenjene sestrice "Šefice podzemlja". Iv, na primer voli sve što vole mladi. Da izađe, da snimi nekog zgodnog frajera, da tračari, obožava kafu i svoj zlatni Marlboro, striktno meko pakovanje. Poprilično je perverzna, i svaka dvosmislena rečenica je kobna po nju. A ja...? Ja sam nepopravljivi filozof, mali beznadežni slučaj romantika koji inače mrzi srceparaujuće ljubavne drame, čiji je životni moto: NEĆU DA SE UDAJEM!... A možda i hoću... Ko će ga znati, šta nosi sutra? Al' što kasnije, to bolje. U stvari, nas tri i nemam ništa zajedničko. Osim ljubavlju prema kafi, cigaretama i Koka koli. Ahm... I ponekad umemo da upropastimo dan jedna drugoj. Iskreno, M., stvarno svaki put ubode pogrešan trenutak da me zovne sa nekim tračom. Volim i ja tračeve, da se ne lažemo, pogotovu o gore navedenim mačkicama, tigricama, ali...
Ipak, tu su. U po' noći ako treba. Ne moram da kažem kada me nešto muči, i kad imam potrebu za "kukanjem". Ne moram ni da napominjem i podvlačim crvenom hemijskom "Neka ovo ostane među nama". Ponekad kad mi treba hladan tuš, ili dobra šamarčina, tu su. A Iv, ima poprilično jaku ruku. Volim ih, takve kakve su. Iskrene do bola, neozbiljne u svojim ogromnim trenerkama i čupavim čizmama drečavo roze boje. Sa nenormalnim i ludim idejama. Volim ih savršeno na samo moj nesavršen način...